Što se tiče ove množine imenica srednjeg roda tu nemam nešto više da dodam od onoga što sam već rekao. Morfema “-ad” se dodaje na bazu imenice u srednjem rodu da se napravi njena množina. Kvalifikovanje množine imenica u srednjem rodu kao posebne lekseme koja se naziva “zbirna imenica” ima isto toliko smisla koliko bi imalo kvalifikovanje množine imenica u muškom ili ženskom rodu na isti način. Ono, sve može da se dogovori ali meni to nema smisla kad postoji jasan obrazac.
Da li se množina imenice pravi dodavanjem standardne morfeme na bazu imenice ili ne sigurno ne može biti uslov za identifikovanje te imenice kao množine imenice u jednini. U engleskom, na primjer, postoje različite varijacije standardnih morfema koje dodaješ na bazu da bi dobio množinu odredjene imenice. U najvećem broju slučajeva se množina formira dodavanjem ‘s ili ‘es, ali postoje i druge morfeme za formiranje množine, ili se koristi drastično drugačija riječ od one u jednini a nekad se oblik jednine i ne mijenja pa se opet te riječi koncipiraju kao množina onih u jednini. Način formiranja množine je jedino što razlikuje množinu ovih imenica od onih koje se formiraju na standardan način.
Ni u srpskom se naravno ovaj morfološki aspekt ne može uzeti kao dokaz da je neka riječ množina imenice ili da to nije. Da uzmem imenicu “pas” (životinje su očigledno pogodne kao primjeri za izvodjenje jezičkih dokaza, a i ova je jedina sa nepravilnom množinom koja mi pada na pamet sad

. Množina imenice “pas” nije “pasovi” i nije “pasevi” iako je množina “čas” “časovi”, “tas” “tasovi”, “bas” “basevi” itd.
Ali što je čudnije, uopšte nije slučaj da se množina imenica u srednjem rodu formira nasumično, imamo jasan obrazac, isto kao i sa imenicama u ženskom i u muškom rodu, ali kao što rekoh prije "telad" su zbog nečega zaslužila poseban tretman u našoj gramatici dok tate i mame bikovi i krave nisu.
Dok za imenice u srednjem rodu ne vidim nikakav rezon za zaključak da te imenice uopšte nemaju množinu nego imaju neku vrstu gramatički nedefinisane rodjačke lekseme, za množinu imenica koje su u gramatikama strpali zajedno sa njima u grupu zbirnih imenica, kao što su cvijet, list, prut, grm, žbun i te stvari, mogu da shvatim otkud konfuzija potiče.
Ove imenice imaju dvije množine, jednu kad se u okviru onoga što riječ "množina" znači a to je “više od jednog primjerka” ti primjerci shvataju kao manje ili više odvojeni elementi skupa, i drugu kad se ovi primjerci shvataju kao dio jedne homogene cjeline. Ne vidim, kao što sam ponovio više puta, nijedan razlog da se ova druga množina izdvoji kao neka posebna leksema koju ćemo, da dodamo na gomilu postojeće terminologije, nazvati “zbirna imenica”. Ova kategorija onda obuhvata veliki broj pojmova, koji za razliku od najvećeg broja imenica nemaju množinu, i oblikom “jednine” iskazuju “množinu”.
Na stranu logički rezon za shvatanje množina “cvjetovi”/”cvijeće”, “žbunovi”/ “žbunje” itd kao ravnopravne množine iste riječi u jednini koje su često jednako prihvatljive alternative u istom kontekstu, i sa aspekta formiranja ovih množina postoji logičan argumentacija u ovom smislu: “homogena” množina kao i brojiva se formira na relativno predvidljiv način. Znači ni tu ne možemo da kažemo da postoji diferencirajući faktor koji bi opravdao shvatanje ove množine kao posebne lekseme.
I dolazimo do osnovnog razloga zašto ova množina nije stvarno nazvana “množinom” u našim gramatikama. Ova množina se percipira kao cjelina primjeraka i zato se ne koristi pri brojanju, već se koristi genitiv brojive množine kad postoji. A šta se dešava kad ne postoji ? Sa usvojenom terminologijom ostaje nam da kažemo da imenice “kamen” i “drvo” , na primjer, nemaju množinu.
Tu bih se vratio na ono što sam prije rekao o miješanju pojmova brojivosti i množine imenice. To nije ista stvar. Nije množina imenice “cvijet” “dva cvijeta”, nego je “cvijeće” ili “cvjetovi”. Množina imenice u srpskom jeziku se dobija dodavanjem morfema na bazu riječi najčešće na predvidljiv način da bi se označio “više od jedan primjerak imenice u jednini” i to je generalizacija koja je jednako validna za obije množine. Značenje u oba slučaja naravno obuhvata primjerke koji su shvaćeni kao jednorodni u okviru datog koncepta.
Razlozi za ovakvu terminologiju u našoj gramatici su upravo ovi koje ti navodiš, a to je da su se stvari “prečitale” tako da smo dobili čudan miks semantike i sintakse dje uopštavanja važe od slučaja do slučaja. Jedan primjer sam naveo u drugom tredu, sa terminima kao što su “glagolski prilog prošli”, “priloške odredbe” i slično. Takva terminologija je jednostavno pogrešna i govori mnogo o tome koliko se zbrka pravi izmedju onoga što je forma ili kategorija u jeziku, funkcija formalnih kategorija, i na kraju njihovog značenja.
Slična konfuzija u gramatičkom razmišljanju je postojala u engleskom jeziku pa su ljudi to izbistrili. Za početak su ošišali brda nepotrebne terminologije i posložili stvari na mnogo logičniji način.
Što se tiče nijansi u značenju izmedju "Dugmad mi je otpala.:" i "Dugmad su mi otpala.." ne vidim razliku u značenju, prva varijanta mi je skoro pa neprihvatljiva, uvijek biram drugu. "Dugmad" je množina i onda traži treće lice glagola "biti" u množini. Da se ogradim, pitanje je upotrebe i ne velim da neka druga imenica neće zvučati bolje u istom pokušaju, mada sumnjam da ću se lično ikad dvoumiti u izboru.