Odlomak iz odluke Odbora za standardizaciju vezu na koju dade Stoundar:
Zašto su muslimani/Muslimani/Bošnjaci izabrali baš ime Bošnjaci, – nije teško pogoditi, a nije teško ni u nazivu jezika koji su odabrali (bosanski) prepoznati njihovu težnju ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i oni i njihov jezik. Austrougarska je posle Berlinskog kongresa (1878) pokušavala da nazivom Bošnjaci i atributom bošnjački "pokrije" sve tri vere, istorije i kulture, i sve tri etno-konfesionalne grupacije, ali to nije išlo. Sada je, s Dejtonskim sporazumom (1995), ta stvar prošla, ali s razumljivom redukcijom, tj. sa svođenjem Bošnjaka na muslimane, potomke islamiziranih Slovena "na ovim prostorima". Muslimani su, kao i njihovi hrišćanski susedi, svojevremeno, za domaće islamizirane sudržavljane, zapravo susede, suseljane i sugrađane, (o)lako upotrebljavali odrednicu Turci, mada ti "Turci" nisu vladali turskim jezikom, kojim su govorili samo spoljni predstavnici režima i njihovi povlašćeni domaći miljenici. Turci su odavno otišli, ali su ostali zasadi njihove vere, istorije i kulture, mada ne i njihov jezik, osim, naravno, u vidu leksičkih pozajmljenica.
Dođoh, videh, i ne poverovah svojim očima.