Ponedjeljak, 3. listopada 2005., datum početka pregovora o prijemu Turske u Europsku uniju, u našoj je zemlji prošao nekako gluho. Mi zamjeramo Turcima što se ufaju u Europu kojoj i sami pripadamo, a na koju smo kivni. Srbi taj dan vjerojatno slave kao dan svoga poraza, jer su se Europi cijelo jedno desetljeće uzaludno prikazivali kao odvažni borci protiv Turaka i islama, a s Hrvatima je još gori slučaj - nakon što su se Zapadu pokušali legitimirati kao kršćansko predziđe, upravo Turska im je omogućila početak pregovora o ulasku u isto to predziđe. Elem, pusto tursko, rekao bi naš narod, obogatilo je našu kulturu, ne samo materijalno nego i duhovno. O tome smo već pisali u ovoj rubrici, pa je red da se podsjetimo.
U jeziku koji se nekad zvao hrvatskosrpski, u opticaju je bilo nekoliko tisuća turskih riječi. Rječnik turcizama Abdulaha Škaljića sadrži više od osam tisuća natuknica, ali u nas se pod pojmom "turcizam" podrazumijevaju i riječi i izrazi koje su nam preko turskog došle iz arapskog i perzijskog jezika. U svakom slučaju, bez ove vrste tuđica naše komuniciranje bilo bi vrlo otežano, a često i nemoguće. S raspadom nekad zajedničkog jezika na tri posebna, vjeruje se da su turcizmi ostali u "posjedu" bosanskoga jezika, dok su se srpski i hrvatski riješili dušmanskoga (evo, već turcizam!) leksika. Međutim, turcizmi su i u srpski i u hrvatski ušli - kako to piše Alija Isaković - do bubrega (opet turcizam, za koji, uzgred budi rečeno, nemamo ni sinonima!).
Nema sinonima u suvremenom hrvatskom jeziku ni za slijedeće turcizme: bakar, boja, burmut, čarapa, čekić, čelik, česma, čizma, ćela, duhan, džep, đon, jatak, jorgovan, kat, kalup, katran, kula, kuluk, kundak, kutija, lala, leš, limun, majmun, pamuk, papuče, rakija, sapun, sat, šator, šećer, tambura, top, tulipan, vez, zanat... Vele da su se polovicom prošloga stoljeća srpski i hrvatski jezikoslovci dogovorili da se srpski piše budala, a hrvatski bena, dok im neko na koncu nije prišapnuo da su oba ta termina turska. Turske su i imenice sprat, kat i boj, što je vezano za kulturu stanovanja, sinonim turcizma lala je opet turcizam tulipan, jer su ovaj cvijet upravo Turci presadili u Europu. Ta riječ je ušla i u njemački (Tulpe), kao i imenica kifla (Kipferl), jer su Turci izmislili tu vrstu peciva.
Kad smo već kod peciva, nikako ne možemo zaboraviti arapsko-perzijsku riječ kavana, koja je u turskom dobila oblik kahvehane, a preko toga u bosanskom i srpskom kafana. To je zato što su upravo Turci u Europu donijeli mirisni smeđi napitak. Sa kavom je došao i šećer (također turcizam bez sinonima) i neizostavna rakija, riječ za koju opet, i u lingvističkom i u prenesenom smislu, nemamo zamjene. Hoteći se što više razlikovati od srpskoga, hrvatski su filolozi termin tobdžija zamijenili riječju topnik, zaboravljajući da je opet korijen te riječi top (lat. canon) - turski. Elem, s tim Turcima nikad načistu. Najveća je ironija da osvjedočeni borci protiv svega što je tursko u nas, uglavnom nose - turska imena - Karadžić, Ekmečić, Ćosić, Ćorić, Pašalić itd.
Netko je skoro tumačio da riječ Balkan na turskome znači krv i med, što je teško protumačiti, jer izaziva tamne asocijacije. Riječ merak, međutim, znači ugodno raspoloženje, uživanje, nasladu (njem. Lust). Pune su meraka i drugih (pustih!) turskih riječi naše najljepše narodne pjesme, pa evo šta o tim riječima kaže fra Grga Martić, zašto je odustao od njihova uklanjanja iz jezika bosanskoga "... te stoga vidimo ljubovne, koje u varoši gniezdo imaju, piesme, mada su zacrnile turskim izgovorima; nu ipak su ove rieči kod naroda tako priviknute, da jim bez njih ne bi piesma, kao jelo bez začine, prijazna bila."
Izvor teksta
