Ђорђе,
Слажем се са тобом у свему, само, на твом месту, да сам лингвиста, не бих рекао да је стандардни језик склепан. Њега су уобличили стручњаци, водећи рачуна о много чему. Појам "склепати" подразумева да је нешто рађено офрље, непажљиво, нестручно, непрофесионално.
Ah, pa dobro, nisam imao na umu taj prizvuk, nego sam i sâm mislio na klepanje u smislu „uobličavanje“, ako tako više volimo reći.

Upotrebom ove reči, ja sam mislio baš prizvati u svest sliku nekakvog odistinskog,
fizičkog pravljenja nečega, sa sve alatom i merenjem, sečenjem, čukanjem, šmirglanjem, ne bih li bolje ilustrovao kako standardni jezik jeste
bukvalno napravljen od raznih elemenata, sklepan, a ne bogom dat kao takav — on nije pravi realan oblik jezika; nikome nije maternji i niko ne govori standardnim jezikom, jer je on bezmalo pa imaginaran varijetet, eto sklepan za potrebe pisanja na njemu, a ne odistinska manifestacija toga i toga jezika. (Jer i pisanje samo je također surogat jezika, a ne odistinska njegova manifestacija.

)
Ја нигде нисам написао да тобож треба исправљати "неписмену рају", већ да ти неправилни облици, и то скрнављење језика не смеју да постају правила.
Да се одреди шта је правилно, а шта не; па моја баба ако хоће - ако неће...
Да се правила не мењају усред дуге неправилне употребе.
Pa to je sasvim krivo viđenje standardnog jezika. Standardni jezik ne može da bude diktatura — ima da se odrede pravila, i da budu takva za vjeki vjekov, pa ko hoće — hoće i svaka mu čast, a ko neće — nepismen je; i sve što pri tome nije blagoslovljeno pravilom, nepravilna je upotreba i skrnavljenje jezika. Nije tačno!
Standardni jezik, koji je dakle surogat govornoga i veštački, konvencijom stvoren varijetet, koji nije maternji jezički izraz nijednog nosioca jezika, već ga moramo naučiti ne bismo li ga mogli koristiti u situacijama u kojima je to potrebno, oblikuje se tako da što podnošljivije zaista
podražava realni, govorni jezik.
A glavna osobina svakoga jezika jeste promenljivost. Tako se i naš jezik konstantno menja — neke jezičke osobine, poput palatalizacije, koje su u jednom trenutku bile sasvim obične i aktualne, u drugom mogu biti već sve ređe i početi se napuštati. Sasvim druge neke jezičke osobine mogu se i pojaviti, koje dotada nisu postojale, i tako dalje. Jezik se stalno menja. Onda i taj potrebe radi uobličeni surogat realnoga jezika, standardni jezik, mora pratiti i ispraćati svoj uzor, taj svoj prototip prema kome je sklepan. Inače neće dobro obavljati svoju ulogu, onu zbog koje se uopšte i uobličuje, i zbog koje i nastaje u nekoj društvenojezičkoj zajednici.
I ništa od tih promena, naravno, nije nikakvo „skrnavljenje“ jezika. Takvo nešto ne postoji, osim kod isuviše melanholičnih preskriptivista. Jezičke promene su prosto promene. Jezik se menja; niti se uprošćava niti se komplikuje, već se jednostavno menja, i to je sasvim normalno. Mora se menjati — zašto? zato što svi mi, kada kao deca usvajamo jezik, nikada ne usvojimo, i ne možemo nikada usvojiti, stoprocentnu repliku jezika svojih roditelja, tj. jezika svoje sredine. Nikada nije naš maternji jezik apsolutna replika jezika sredine, već ga uvek usvojimo makar malo drukčije. Svi su ljudi različiti, pa tako i njihovi jezici moraju biti različiti. I još, naši životi se stalno menjaju — pa se i zato jezik stalno menja. Ne živimo mi sada isto kao naši roditelji, a kamoli kao naši dede i babe, i dalje u prošlost — zato i ne govorimo isto. Sitne jezičke promene su, dakle, neizbežne iz generacije u generaciju. Posle nekog vremena, posle malo više generacija, to će već biti krupnije promene, i moći ćemo i videti kako se jezik zaista izmenio — prelistaj neku knjigu od pre pedesetak godina, pa zaključi govori li se danas isto tako; razlike možda jesu unešto sitnije, ali su vrlo i golim okom uočljive! To je tako u svakom jeziku, od kad jezik postoji u čoveka; — i to se ne može proglašavati skrnavljenjem, ne mogu se te promene zvati nepravilnim ili pravilnim, jer su prosto imanentne jeziku, i
čim su se dogodile, znači da su u neku ruku „pravilne“. Da je tu nešto nepravilno ili neprirodno, da to zbog nečega ne štima u jeziku, — ne bi se to u jeziku ni pojavilo, i ne bi se ni moglo dogoditi.

Jer je u jeziku sve povezano, pošto je jezik jedan sistem, i sve utiče na sve drugo...
Zato se i standardni jezik mora svako malo vremena, malo pomalo, revidirati. On je stvoren da bude formalna, pisana varijanta jezika koja će se koristiti u naddijalektalnoj upotrebi od strane cele jezičke zajednice — pa da bi tu svoju glavnu i jedinu ulogu mogao valjano ispunjavati, on treba što bolje da podražava jezik koji se realno govori u narodu, i mora da se menja i on kako se menja i ovaj. Jer ćemo mi sami nosioci jezika, koristeći se tim standardnim jezikom, u njega i nesvesno
unositi osobine našega realnog jezika, onoga dakle oblika jezika kao takvog kojim zaista mi govorimo, koji je zaista naš maternji jezik (jer standard to nikome nije), i unosićemo i u standard te promene jezičke koje zahvataju i naš govor — pa će tako, na primer, mnogi danas pisati „Milicin“ i sl., jer u njihovu jeziku prosto ne postoji oblik „Miličin“ — i standard će to eventualno prihvatati. Lingvisti su tu da uobličuju kao „pravila, pravila“ upravo te tendencije jezika, ako se one dovoljno rašire, uobliče i ustale u narodu, tako da zaista postanu deo standarda de fakto, i pre nego što se to proglasi de jure.
I sva ova „pravila, pravila“ koja danas imamo tako su nastala.

Dakle, nije to nešto izuzetno i specifično dobro, najbolje moguće, nedodirljivo i neizmenljivo, što su nam pravila u standardnom jeziku takva kakva jesu sada, već je to prosto bio samo odraz našega realnoga, govornoga jezika u drugoj polovini XX veka, kada je ovakav standard kakav sada imamo oblikovan. (I on je bio „revolucionaran“ i vrlo inovativan za, recimo, Vukov standard od pre 150 godina, jer se i od Vuka dotad dosta jezik bio promenio.)
I pošto je otada prošlo nekoliko generacija maternjih govornika, i jezik se jeste i otada do danas svakako malo izmenio, neka buduća standardološka revidiranja mogla bi lasno uzeti u obzir i nove inovacije u jeziku, tj. naš jezik kakav danas jeste — tu nema mesta konzervativnom istoricizmu i elitizmu, po kome „pravila jesu pravila, i nema šta da se menjaju, a sve ostalo je strašno skrnavljenje i nepravilna upotreba koja nikada neće ući u standard“. Pa nije, to možda može u nekom sentimentalnom paralingvističkom doživljavanju (standardnog) jezika, ali u realnoj lingvistici — ne ide baš tako.

A zašto ne ide u lingvistici tako, zašto je lingvistika takva „bez veze“ nauka i nije nimalo fer

, kod Đorđa ispada da nikad neće lingvistika da bude po našem, niti da nam „čuva“ jezik, nego bog te pita šta ona uopšte radi? — pa zato što ni u jeziku samome ne ide tako, a lingvistika jezik samo
proučava, a ne može ona da ga stvara. Ne možeš zaustaviti promenu u jeziku, zar ne? Ne možeš ti držati ulare jezika i odlučivati kako će i hoće li se jezik možda sutra promeniti ili neće; — dakle, ne može to ni lingvistika da radi, niti je to njezin zadatak.
