A odakle da počnem moj profesore. Možda da iskopiraš sa Wikipedije kako idu promjene glagola "biti" i "htjeti" po glagolskim vremenima.
http://hr.wikipedia .org/wiki/Pomo%C4%87ni_glagoli
Glagol "biti" nekad ima funkciju pomoćnog glagola u rečenici, a nekad je i glavni glagol u rečenici. Ovaj glagol najviše koristimo u jeziku koji govorim naravno i red je da znamo to. U sledećim rečenicama on je kopulativni glagol i rečenice sa takvim glagolom nazivamo kopulativne:
Ja sam u sobi.
Ja sam bio u sobi.
Ja ću biti u sobi. "Sam" u prvoj rečenici je oblik glagola "biti" u prezentu, nije pomoćni glagol. U drugoj rečenici "sam" je "pomoćni" glagol - prezentska forma glagola "biti" koja nam pomaže da glagolskom frazom kažemo da se to o čemu pričamo desilo u prošlom vremenu. "Sam" nema značenje u toj rečenici, ima samo sintaktičku funkciju pomoćnog glagola u glagolskoj frazi "sam bio". "Bio" u istoj rečenici je prošlo vrijeme glagola "biti" i ima značenje "nalazio sam se". U trećoj rečenici buduće vrijeme smo formirali koristeći kraću formu prezenta glagola "htjeti" - "ću" i infinitiv glagola "biti".
Glagol "biti" smo promijenili po glagolskim vremenima jer nismo Indijanci iz Zagorovih romana i nećemo reći "Ja biti u sobi", nego ćemo to prilagoditi tome što oćemo da kažemo po jasnom šablonu. Forme glagola "biti" u prezentu su sam, si, je, smo, ste, su a duže forme su naravno jesam, jesi, jeste, jesmo, jeste, jesu. I onda ćemo reći: Ti si u sobi, On je u sobi itd.
Glagoli u srpskom jeziku imaju infinitiv, i imaju odgovarajuće forme po glagolskim vremenima. Glagol "biti" nije izuzetak naravno, kud svu Turci tu i ovaj.
Tebi to izgleda čudno, a ne izgleda ti čudno da kažeš da je "jesam" pomoćni glagol i da su onda forme redom "jesi", "jeste" itd. oblici toga glagola. Drugim riječima, taj glagol nema infintivnu formu, nego su oblici po ostalim licima forme glagola u prvom licu jednine a to je "jesam". Zamisli. Ne patim od toga da silom sve naguramo u neki šablon, ali jeste malo čudno baš jedan taj glagol i nema infinitiv, a ostali imaju. Kako to jebem mu gajde. I kako mogu forme po licima "jesi"/ "si" i tako redom biti forme glagola koji je u prvom licu jednine.
Da uzmem ovaj drugi osnovni glagol "htjeti", za koji važi slično kao za glagol "biti". I ovaj glagol ima kraću i dužu formu u prezentu, i isto tako se ta kraća forma koristi za formiranje drugog glagolskog vremena, u ovom slučaju budućeg. Forme ovog glagola su ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će, odnosno duže varijante su hoću, hoćeš, hoće, hoćemo, hoćete, hoće. Pogledaj sad glagol "biti" i uoči sličnost. Da uzmemo i odje primjere:
Ja hoću sladoled.
Ja sam htio sladoled.
Ja ću htjeti sladoled.Glagol "htjeti" nije pomoćni u ovim rečenicama, on je glavni da ne može biti glavniji glagol. Ne možeš sastaviti rečenicu u srpskom jeziku bez glagola, to je nemoguće. Treba ti glagol. Ne pomoćni, nego ti treba pravi pravcati glagol da bi to što kažeš imalo smisla. Drži se toga, voliš pravila i zakonitosti u jeziku, eto ti jedna zakonitost koju ti niko ne može osporiti.
U prvoj rečenici "hoću" je oblik prezenta glagola "htjeti" za prvo lice jednine i sad uporediš sa "jesam" kao odgovarajućom formom glagola "biti" i možda ti sine. Kad kažeš "jesam" i "htjeti" su pomoćni glagoli to ima isto toliko smisla koliko bi imalo da kažeš "hoću" i "biti" su pomoćni glagoli. Sad da ne analiziram ove rečenice pojedinačno, to ide na sličan način kao sa "biti", sistem je jasan.
ШТО СЕ РЕЧЕНИЦЕ ТИЧЕ, ТИ УОПШТЕ НЕ РАЗЛИКУЈЕШ НЕЗАВИСНЕ И ЗАВИСНЕ РЕЧЕНИЦЕ.
Eto kad ne razlikujem
Pokušao sam da ti objasnim zašto u analizi rečenice ne koristimo termin "izrična rečenica" a i jasno sam i precizno koristio termin "pomoćna", samo kad ne znaš osnove sintakse onda ti je nemoguće to objasniti. "Izrična rečenica" je jedna od sintaktičkih formi rečenice, kao što su i upitna, odrečna itd. Nju možeš da analiziraš, ali ne možeš da kažeš da sintaktički element u rečenici ima funkciju izrične rečenice. To nema smisla, kao što ne bi imalo smisla da kažeš "e ovaj element u rečenici ima funkciju imenice". Nisu ni imenica ni izrična rečenica sintaktički konstituenti u rečenici, i imenica može biti subjekat, može objekat, može apozitiv, može atribut i ko zna šta sve ne. E tako i "izrična rečenica", to je isto forma koja može imati raznovrsnu upotrebu u rečenici. Evo neki primjeri:
Čovjek koji zna gramatiku.Ovo je jedna česta i jednostavna upotreba izrične rečenice u imeničnoj frazi. Ovu rečenicu "Koji zna gramatiku" zovemo "relativna rečenica". Subjekat te rečenice je relativna riječ "koji", i odnosi se na antecedent "čovjek".
Velim da Danga pogrešno shvata ove stvari.U ovoj rečenici opet imamo "izričnu rečenicu" i uvom slučaju ona je komplement glagola "velim". U ovom slučaju izrična rečenica ima veoma različitu sintaktičku funkciju, a i semantički se uloga ovakvih rečenica jasno razlikuje od relativnih rečenica. A i sada govorimo o elementu u strukturi rečenice a ne u strukturi fraze. Ovaj glagol naravno pripada semantičkoj klasi glagola koji uzimaju "da" rečenicu kao komplement. Zato i kažemo da je ova rečenica "komplement" ovog glagola, jer je komplementarna sa ovom i ne nekom drugom vrstom glagola. Sa glagolima kojima izražavamo čudjenje ili zadivljivanje ovako kao ti komplement je tipično upitna rečenica:
Ne razumijem zašto Danga ne čita malo više o ovome.
Upitna rečenica "Zašto Danga ne čita malo više o ovome?" je prirodan komplement glagola "razumjeti" i semantički sličnih glagola.
Da li ćeš da nazoveš ove rečenice "zavisnim" ili "pomoćnim" to je stvar izbora sve dok znaš o čemu govoriš. Meni je bilo jasno da ti ne znaš razliku izmedju forme i funkcije u jeziku, a onda je normalno da ne znaš ni zašto ne koristimo termin "izrična rečenica" za sintaktički konstituent.
Što više budeš razmišljao o jeziku na način na koji razmišljaš sve ćeš zbunjeniji biti, i zato ti velim da nadješ literaturu iz lingvistike da učiš o tome, nisam ti to rekao da te uvrijedim. Alternativa ti je da nadješ sebi neku lakšu zabavu, probaj da napraviš perpetuum mobile na primjer
Pedja to je loš humor.
