A što se ne može birati? Pa fazon imanja dva pisam je upravo u tome: da možeš birati kojim ćeš pismom pisati. I dalje ne kapiram kako bi to Užice bilo transkripcija na drugi jezik.
Hteo sam da kažem kako se ne može birati između naših dvaju pisama kada hoćeš da preneseš ime u strani jezik. Ako si anglofon i hoćeš na engleskom da zabeležiš Užice, ne možeš birati između našeg latiničkog Užice ili ćiriličkog Ужице — moraš uzeti samo latiničko Užice; i stoga je to vrsta transliteracije, imajući u vidu domaću ćirilicu i naše dvoazbučje.
Да ли је моја симетризујћа допуна погрешна? Ако јесте, зашто је? Ако није, како се мотивише разлика у неопходности (правилности, пожељности, прихватљивости...) транскрипције на једно, односно на друго писмо?
Pogrešna je dopuna — latinicom možemo pisati u originalu, ali ne možemo ćirilicom. Pa zato što imamo to dvoazbučje, imamo i transkripciju, jer jedno od tih dvaju pisama ne podržava pisanje u originalu. (I obrnuto, kada prenosimo u strani jezik, i to je vrsta transliteracije, jerbo izvorno imamo dva oblika na dva pisma, a kao rezultat samo jedno na jednom pismu.)
Ćirilicom, dakle, pišemo samo transkribovano jer ne smemo mešati pisma; u latinici možemo ostaviti latinički original, ali možemo upotrebiti i transkribovani oblik zato što ga upotrebljavamo u ćirilici, jer naša su dva pisma sasvim razmenljiva slovo u slovo jedno s drugim.